Roman vrvi rečeničnim poslasticama – neka vas ne uplaši podatak da je sve u „Saturnu...“ jedna rečenica, jer, ne ide to tako, nema rečenica veze s točkom i velikim početnim slovom – i mnogi bi se pratitelj uglavnom uniformne recentne književne prakse mogao ugodno iznenaditi verbalnim obiljem, trpezom koja će ih ovđe zateći. Pišući ovaj roman Stojanović nije ziherašio, ali nije ni iznenadio svoje poklonike: svi koji su ga prije čitali znaju za njegovu maestralnu uporabu fusnota u romanu „Manchester City Blues“, poglavito hrvatskome čitatelju interesantnih Stojanovićevih opservacija o Marinu Držiću (i ne samo o njemu), tako da je fusnotarenjem ovđe nastavio otprije poznatu poetiku dvosmjernog razvijanja osnovne priče, koja kod njegova tumačenja historije kao shizofrene i parafrenije dobija i formalno utemeljenje.
Dario Grgić, "Lice okolice" - HRT, Zagreb